Doktor

Danas sam u šetnji sa Medom sreo Đoleta, crnog velikog mešanca ptičara i labradora, i njegovu gazdaricu čije ime ne znam. Znam njenog partnera, doktora, simpatičnog čoveka s kojim sam se često družio u jutarnjim psećim šetnjama u obližnjem parku. Ja sa Medom on sa Đoletom. Kao i nas dvojica, kučići se odmah skapirali u harmoniji života. Doktor je neobično simpatičan. Veseljak, pun života. Gurman. Voli život. Lančano puši, redovno tamani pekaru koju deli sa Đoletom nesebično. Pitam ženu kako je gosn doktor, dugo se nismo videli, ja zbog svojih problema neko vreme ne idem u taj park. Kaže nije dobro, imao je težak moždani udar. Oduzeta desna strana. Nepokretan. Ne govori. Prognoza loša. A svest mu bistra kao planinski potok. Skamenim se. Stegne me nešto u grudima. Moja situacija neukusna za poređenje, kao dečija šala. Zaustim nešto i zamucnem, na njeno kako ste vi, počnem da kažem nešto, al zaćutim, shvatam kako je glupo. Slika doktora u glavi. Kažem mnogo ga pozdravite. Mnogo mi je žao. Geldam Đoleta, on crn kao zift. Dobričina. Meda beo ka sneg. Crno bela sutiacija, prost život. Jednostavan. Ide dalje. Nikoga nije briga.

Dođem kući, čaša ćilibara na ledu. I Maler u zvučniku. I shvatam da mi suze same teku. Jer ne možeš da razumeš ako sam to slično nisi prošao. I da je sve drugo bez veze. Onaj ko to ne iskusi daleko je svetlosne godine. I da ti je najbliži rod i ljubav. Sam si. I to je jedino što moraš da razumeš .. Sam dođeš i sam odeš I to je tako. Univerzum je ravnodušan prema nama. A tek ljudi. Kažu, najbolje se slažu oko zajedničkih intersa. Ja kažem većina ljudi se najbolje slažu kad su zajedno ravnodušni prema nečemu. I to je to. I nije pesimizam. Prosto je tako. Tek kad to shvatiš možeš da vidiš svetlo sa one strane duge.