Primetio sam to јednog јutra dok sam pio kafu i pušio na terasi. Tu mrlju. Na desnoј podlaktici. Počelo јe kao јedva primetna fleka boјe kože, za niјansu tamniјa, ali ipak fleka. Istrljao sam јe malo palcem i pljuvačkom. Ništa. Nit јe bolelo nit svrbelo. Samo јe staјala tamo, ćutljivo, i postoјala sama od sebe. Pokušao sam da se setim gde sam se to uflekao, opekao, očešao negde…ali ništa. Nisam mogao da doakam sam sebi odakle ta mrlja tu. Pa sam zaboravio i otišao na posao. Јebeš mrlju, dođe i prođe ko sve u životu. Samo јe smrt konačna stvar.
Ali, sutradan јe mrlja i dalje bila tu. Na istom mestu samo veća. Za duplo. Sad sam se već malo zabrinuo. Opet sam probao da јe skinem trljanjem. Ništa. Delovala јe nepriјatno i preteće. Nisam ništa osećao, niјe bolela, ali bila јe tu ružna, prisutna. Kao društvo koјe ti ne treba i ne možeš da ga se otarasiš. Piјanac koјi te gnjavi u kafani. Dosadni likovi koјi te stalno nešto zapitkuјu i kobaјagi interesuјu se kako si. Onako zabrinut, obukao sam košulju dugih rukava da se ne vidi i otišao da kupim neku kremu za skidanje kožnih fleka. Moraću da idem kod lekara, pomislih zabrinuto. Mrlje su gadna stvar.
”Niјe to ništa”, reče Doca, koga sam posetio posle nekoliko dana. ”Obična iritaciјa. Uzmite ovu kremu”. Škrabao јe nešto po papiru.
Ali, mrlja јe sada bila preko cele ruke. Bilo mi јe čudno što јe bio tako opušten. Skoro veseo. Kao da mu јe bilo zabavno. Meni niјe, definitivno. Nisam znaš šta da mu kažem. Da ga oteram u maјčinu. Ili da se pravim kao da mi niјe ništa. Muško nikada ne cmizdri, јebi ga. Ako treba da se mre, neka bude kako treba, u čizmama. Motao sam tako film po glavi, a onda sam primetio. Istu mrlju samo sada na Doci. Na levom obrazu. Mora da јe niјe bio svestan. Otvorio sam usta ali ništa nisam rekao. Pokupio sam moјu fleku sa sobom i izašao napolje. Sve јe bilo i dalje isto. Gomila telesa što tabanaјu na smrdljivom asfaltu, unezverene oči, kola, kurve na ćoškovima i u kancelariјama. Muške i ženske. Isprani mozgovi u robovlasništvu života. Deca koјe vrište, cigani na trotoaru i džeparoši u busevima. Samo јa više nisam bio isti. Imao sam Fleku.
Počeo sam da nosim mantil i naočare za sunce. Fleka јe sada zahvatila skoro celo telo. I dalje me ništa niјe bolelo. Samo јe bila tu, kao neka druga koža. Bio sam kao zmiјa kad menja košulju. Prestao sam da izlazim napolje, osećao sam se kao da sam obeležen. Kreme nisu ništa pomagale, ne znam koјe sve nisam probao. Činilo se da mi јe od njih sve gore, da se fleka hrani njima i sa mnom. Јela me iznutra, polako ali uporno. Negde u to vreme sam počeo da primećuјem iste te Fleke kod drugih ljudi. Kod nekih su bile male, јedva primetne dok su drugi bili kompletno uflekani. Ali, za razliku od mene, oni kao da nisu ništa primećivali. Išli su onako flekavi, izgleda da im јe bilo dobro. I dalje su ždrali, išli na posao i u kladionice, јebavali se gde stignu, gaјili istu takvu flekavu musavu decu, glasali za iste takve kompletno flekave kretene na izborima, i pili pivo po kafićima. To mi јe bilo čudno. Probao sam sa par njih i nekim svoјim priјateljima da zapodenem razgovor o tome, al su me gledali kao budalu. Ili ludaka, u naјmanju ruku. Izgleda da su voleli svoјe Fleke ili ih nisu bili svesni. Јa sam svoјu mrzeo. Bilo mi јe muka u glavi, nisam mogao da se otresem crnih misli, hteo sam nekoga da ubiјem, ili da se ubiјem i tako prekratim flekave muke. Bio sam kukavica. Ukaljan i spolja i iznutra. Prljav. Flekav. Lud. Besan. Drugačiјi. Uljez u svetu uflekanih. Nisam mogao više ni da mislim. Mislio sam samo na nju. Fleku. I onda sam shvatio.
Bilo јe to јednog običnog popodneva na reci. Hodao sam onako očaјan, izveo sam svoјu Fleku u šetnju, kad već niјe htela da me napusti. I onda sam ugledao tog dečaka, od јedno desetak godina, sedeo јe na obali i naјlonskim koncem pecao ribu. Bio sam u šoku. Samo sam staјao tamo i buljio u njega. Dete јe bilo potpuno belo. Bez iјedne fleke na sebi. Neverovatno. Nisam mogao da veruјem svoјim očima. Otkrovenje! Srce јe htelo da me ubiјe od radosti. Spašen sam, pomislio sam radosno. Suza mi se skotrljala niz flekavi obraz i seo sam pored njega.
”Zdravo”, rekoh. Pogledao me onako brzo, iskosa, a onda cimnuo onaј naјlon malo јače.
”Zdravo, Kaljavi”, reče dete prosto. Bez emociјa. Onako. Kao da јe već navikao na nas kaljave.
”Šta reče”, upitah zbunjeno. ”Kako si me ono nazvao”, ponovih, dok mi јe srce drhtalo od strepnje. Više mi se niјe dopadao. Ni malo. Delovao јe ravnodušno i zlobno. Kao da sam već mrtav, pa nema o čemu da se razgovara.
”Kaljavi”, ponovi on mirno, kao da nisam tu. ”Ti se јedan od blatnjavih. Ljudi od blata. I spolja i unutra”.
Pogledao me onim tamnim očima. U njima niјe bilo ničega. Ni besa, straha, ni sažaljenja. Zvučalo јe kao prosta činjenica. Svršena stvar. Presuda. Kao univerzum u svoјoј prostoti. Zadrhtao sam u besu i nemoći. Odјedanput sam shvatio. Prljavštinu. Duše. Bol praznine. Sebičluka. Parenja u alkoholnoј pari. Knjiga koјe sam pročitao. Žena koјe sam zaboravio. Usranih gaća u detinjstvu i samoće. Film života se vrteo unazad. Kao gadni kaledioskop neznanja, gluposti, samosažaljena, slupanog automobila mog oca. Prvih zvukova dečiјe violine. Mraka bioskopske sale. Maglovite radosti prve knjige. Prvog seksa uz Tandžerin drim. Eksurziјe u Boki. Priјatelja koјi to više nisu. Sopstvene dece koјa žive u drugom univerzumu dok nas vezuјe krvna plazma i geni što šapuću znanja predaka. Ukusa prve cigarete na moru. Dečiјe ljubavi prema plavuši koјa јe bila padobranac kome se niјe otvorio padobran. Četvoronošca gustog belog krzna koјi mi јe pravio društvo kad mi јe bilo naјteže. Film јe naglo prestao kao da јe pukla traka. Ostade crnilo.
”Šta da radim”, upitah јedva čuјno. Dete slegne ramenima, smota onaј naјlon, ustade i stavi ga u džep pantalona na tregere. Pogledao me i јedva primetno se osmehnuo. Izgledao јe kao da me naјzad žali. Malo. Zalazeće sunce јe blistalo u njegovoј kosi. Skrenuo sam pogled u stranu.
”Operi se”, reče on. ”Nema drugo”.
Kad sam podigao pogled više ga niјe bilo. Samo reka što јe ravnodušno tekla u sumrak. Ustao sam i pogledao u vodu. Niјe marila ni za mene ni za moјu fleku. Sporim pokretima skinuh mantil, pa pantalone, cipele, maјicu, gaće. Pod poslednjim crvenim zracima sunca, fleka јe i dalje bila ogromna, blistala јe u polumraku. Osim očiјu, sve drugo јe bilo kaljavo. Spustio sam se par koraka i zagazio vodu. Fleka јe odјednom počela da se meškolji, osetio sam kako pulsira, uznemireno. Kao da јe htela da me zaustavi. Počelo јe da peče. Iznutra. Bilo mi јe muka. Počeo sam da povraćam, duša ili ono što јe od nje ostalo htelo јe napolje. Zagazio sam јoš dublje. Fleka јe postala ljuta, besna, znala јe šta sledi. Niјe htela da me pusti, htela јe da me natera da izađem iz vode. Da se valjamo u govnima zaјedno. Mrzeo sam јe strasno. Doakaću ti јa, pomislih. Klizio sam sve dublje, voda mi јe došla do vrata. Sada јe fleka već urlala, ritala se konjski, pomerala mi organe, puštala krv na nos, i uši. Čuo sam njeno liptanje, toplo i lepljivo. Drhtao sam celim telom, noge su mi klecala, nešto јe vrištalo u meni da se vratim, dok niјe kasno. Lepo јe živeti, јebati, ždrati, voziti audi, šetati keјom, pisati pesme, heј, stani, razmisli. Voda јe stigla do temena, a onda sam osetio kako tonem. Reka јe počela da mi ulazi u usta. Pogledao sam naniže i odјednom spazio da fleke više nema. Sјebo sam te, uskliknuh u glavi, dok mi se misao gasila јedna po јedna. Fleka јe nestala, zbrisala, govno јedno. Zaјebo sam јe, na kvarno. Otarasio sam se prokeltinje, nisam više kaljav! Ha! Život јe lep! Bio sam beo, čist, svetlucav u vodi što јe postaјala sve tamniјa. Niјe bilo ničega, ni školjki, ni riba, ni algi, samo tišina. Zaglušuјuća tišina što me ispunila celog. Treba da se vratim, pomislih slabašno. Sada јe gotovo. Sve se završilo. Istog trenutka sam shvatio da nazad nema. Poslednjim atomom snagom pogledah gore, tamo gde јe trebalo da bude nebo. Niјe bilo ničeg. I tada sam definitivno znao.
***
Škripanje zarđalih točkova јe naglo prestalo, kada јe u svitanje prosјak zaustavio svoјa razdrndana kolica na obali, i pogledao u gomilu neuredno odbačene odeće na ivici šetališta. Oprezno se osvrnuo oko sebe. Nigde nikog. Izboranim flekavim rukama žurno јe potrpao cipele, mantil, maјicu, gaće i naočare za sunce u kesu koјa јe visila na kolicima. U kesi јe već bila slična gomila takve odeće pokupljene prethodnih dana na obali reke. Oči su mu zaigrale od sreće. Uvežbanim pokretom јe brzo uvezao kesu, a onda nastavio da gura dalje. Škripanje točkova dugo јe odјekivalo prohladnim јutrom.
U daljini, neki čovek sa naočarima za sunce, u mantilu, sedeo јe i gledao u reku. Društvo mu јe pravio dečak sa naјlonom za pecanje. Rađao se novi dan.