Olovka piše srcem

Marina mi se javila prvi put pre tačno godinu dana. Htela je da upiše radionicu za kreativno pisanje. Iz njene poruke videlo se da je nešto muči. Bilo je tu mnogo oklevanja. A onda je pre izvesnog vremena na mejl stigla njena pesma. To je bio zapravo njen san pretočen u stihove. O emocionalnom brodolomu nakon deset godina veze koja je trebalo da se kruniše brakom i porodicom. Prošlo je godinu dana, ali Marina nije mogla da se smiri. Njen čovek se jednostavno preko noći promenio. I nestao iz njenog života bez objašnjenja.

I onda joj je u pomoć pritekao snevač. I prošaptao jo je u snu poruku u stihovima, koju nikako nije mogla da sastavi ni rastavi. Zapisala je stihove čim se probudila. Htela je da piše. Da izbaci sve to iz sebe. Pozvao sam Marinu i njenog snevača u radionicu terapijskog pisanja. Da uzme olovku i počne da piše srcem. Pa kako bude.

Snevač unutar nas, ko god on bio, ima omnogo ograničenja u izgradnji konačnog proizvoda. Jedno od najvećih ograničenja je to što konačni proizvod sna mora biti poptuno vizuelan ili simboličan. Stoga je veliki izazov u stvaranju snova pretvoriti apstraktne koncepte u vizuelnu predstavu ili, kao u ovom primeru, nepovezane reči u obliku čudne pesme. Frojd je snove nazivao “kraljevskim putem u nesvesno”. Marini je snevač ponudio pesmu i otvorio slavinu njene kreativnosti.

Pisala je četiri dana uzastopno o svim simbolima koji su se pojavli u prvoj pesmi (veruje se da je prvi san o nekoj temi uvek najvažniji). Postepeno, pojavila se slika o njenim pravim odnosima sa partnerom koji je nestao, i koji je zapravo bio lažna slika jednog neiskrenog odnosa, u kome i posle toliko godina uopšte nije bilo prave bliskosti ni iskrenih emocija. Svaka nova pesma je bila još jedan udarac maljem istine o zid koji se krunio pred njenim očima. Ovo je delovalo otrežnjujuće za Marinin život, koji se rušio kao kula od karata. Bolelo je i to mnogo.

Ali je bilo lekovito. Iz ovog pisanja nastala je zbirka pesama izuzetne lepote. Na kraju radionice, Marina je se jednog dana pojavila i rekla da je konačno napravila i poslednji čin terapijskog pisanja: spalila je zbirku i pepeo razvejala jednog jutra na Adi Ciganliji, sama, u cik zore. Na moj užas ali i olakšanje. Jer, ove pesme nije mogla ni trebala da zadrži. I nije dozvolila da prošlost trči brže od nje.

U svakome od nas postoji jedno srce i jedna olovka. Ostaje nam samo da pišemo. Dobar način da negujemo samo sebe, rastemo i razvijamo se. Imate li olovku pri ruci?