Trauma kreativnosti

Neko je jednom rekao da kreativni, senzitivni ljudi pate i za druge. Vreme i iskustvo me je naučilo da je to, na žalost, tačno. Da li je kreativnost neka vrsta prokletstva od koje boluju svi umetnici, ali još i više oni kreativni ljudi koji ne dobiju šansu da se izražavaju kreativno u svom životu?

Takvih primera sam imao prilike puno puta da sretnem u životu, narčito u mojim radionicama terapijskog pisanja. Ljudi se guše u dosadnom, monotonom životu i nametnutoj sivoj svakodnevnici, koja ih polako ubija, njihovu radsot i želju za životom, u nekoj vrsti besmislene egzisencije trajanja.

Mnogi od njih odu u patološke oblike ponašanja, a često i u razne bolesti. To mu dođe kao neko bekstvo od jezivog unutrašnjieg bola koje obično ima loš i prevremen završetak.

I tada kreativnost nije lek već postaje trauma.

Kreativnost ume da boli

Možda je, uostalom, loša navika kreativnih i nadarenih ljudi sklonost da zalutaju do patoloških krajnosti koje pružaju neverovatne uvide, ali ne i dug život onima koji nisu kadri da pretoče svoje duševne rane u značajnu umetnost ili misao.

Istina je da mnogi kreativni ljudi ne uspevaju da izgrade zrele međuljudske odnose, a neki su izuzetno povučeni. Istina je i to da, u nekim slučajevima, trauma, u vidu ranog razdvajanja ili gubitka člana porodice podstice potencijalno kreativnu osobu da razvije one aspekte ličnosti koji mogu da pronađu ispunjenje u relativnoj osami. To, međutim, ne znaci da su samotnjačka kreativna stremljenja patološka sama po sebi…

Usamljenost kao spas

Mnogi kreativni ljudi beže u usamljenost. Sklanjaju se od drugih ljudi okruženi nerazumevanjem, mržnjom ili zavidnošću okoline jer su drugačiji. Izbegavanjem drugih jednostavno štite sebe. I obezbeđuju bolji pogled na svet oko sebe. Ali, to ima svoju cenu. I to veliku. Mnogi ne izdrže i jednostavno sagore u plamenu sopostvenih strasti za istinskim životom i traganju za smislom.

Ponašanje okarakterisano izbegavanjem drugih ljudi jeste odgovor kojim se dete štiti od dezorganizacije u ponašanju. Ako se taj koncept prenese u zrelo doba, videćemo da dete sklono izbegavanju drugih može da se razvije u čoveka čija je osnovna potreba da pronađe nekakvo značenje i red u životu, što ne zavisi u potpunosti, niti pak prvenstveno, od međuljudskih odnosa.

Kreativnost kao lek

Međutim, posotji i druga strana medalje. Oni koji imaju sreće ili snage da shvate svoju situaciju, hrabro se otisnu putevima samospoznaje. Radionice terapijskog pisanja upravo služe tome. Da izađu na sopstveni put, povećžu se sa svojim unutrašnjim bićem i budu ono što jesu. Tada imaju prilike da shvate da zaista nisu sami i da postoje, i da su postojali, mnogi slični njima.

A to daje velike izglede za opstanak i jedan dobar, ispunjen život. U slučaju pisanja, terapeutska moć pisane reči ima ogroman potencijal da leči i neguje. Čitanje i pisanje budi svet mašte i pozitivne energije, olakšava emocije i pruža šire razumevanje sveta koji nas okružuje. A to je prvi korak ka putu izlečenja.

Zato, budite sami svoj terapeut i počnite da pišete. Beleške, terapijski dnevnik i terapijske vežbe su sasvim dovoljne za početak. A posle odlučite sami.