Biti nepisac

Ljudi se u stvari boje književnosti. A i umetnosti generalno. I to ne bez razloga. Kao prvo, književnost se ne prodaje. Kao drugo, s pravom se može reći da postavlja pitanja na koja se ne može odgovoriti. Ljudi se zbog nje čude sami sebi što je, sve u svemu, retko kada dobro. Ona ih podseća na činjenicu da se život svodi na neuspeh i da je pravo neznanje ne uspeti da se to shvati. Zato ljudi vole knjige koje vam stalno ponavljaju jednu ili dve stvari. Po mogućnosti samo jednu.

Postale su mi smešne ove rasprave o tome ko jeste (pravi) pisac a ko nije. To je zapravo apsurd. Pisac, to je oznaka za profesiju, za nekoga ko živi od pisanja, a ne za stanje kreativnosti duše. Niko ne može da se “bavi pisanjem”. To je unapred osuđeno na neuspeh. Pisanje jedino može da se bavi tobom. I onda pišeš ili ne pišeš. Kao što je to slučaj sa svakim umetničkim, kreativnim činom, uopšte.

Mnogi ljudi su “pisci”, “književnici” ili kako god da se nazovu jer ima je stalo do prestiža, nagrada, popularnosti, i jer misle da na lak način mogu da stignu do novca i boljeg društvenog statusa. A to je put za katastrofu, jer većina ne može da dobaci čak ni dotle. I onda postaju duboko nesrećni ljudi, zarobljenici sopstvenog ega koji ih uništi na kraju balade.

Čin stvaranja je za neke ljude jednostavno prirodna potreba, kao disanje vazduha. Pa je tako i sa pisanjem. Jednostavno čin izražavanja sopstvene duše, misli i emocija. Neki to zovu i književnost ili kako god, pokušavajući da izmere kvalitet onoga što je napisano, da budu arbitri šta valja a šta ne valja, itd, itd. To je potpuno besmislena rabota. Na ovom svetu će uvek biti neko kao što je Dostojevski i neko kao što je Stiven King. Obojica imaju svoju publiku i pružaju zadovoljstvo raznim dušama. Svrha je zadovoljstvo, a ne da merimo koje su duše bolje, plemenitije, obrazovanije, uzvišenije, i tome slično. Katarze ima i kod jednih i kod drugih. Da li su neke bolje a druge nisu, nije do mene a ni do vas. Bitno je samo da one postoje.

Zato je svaka rasprava na tu temu za mene besmislena. Postoji samo ljudsko biće i njegov doživljaj. Opasno je biti prosvetitelj, koji se ubrzo i uvek pretvori u komesara, arbitra koji određuje šta treba a šta ne treba. Čim se to desi, prestaje sloboda i počinje ropstvo. Kakav god ideološki, kulturni ili bio koji drugi predznak ima.