fbpx

Trauma kreativnosti

Neko je jednom rekao da kreativni, senzitivni ljudi pate i za druge. Vreme i iskustvo me je naučilo da je to, na žalost, tačno. Da li je kreativnost neka vrsta prokletstva od koje boluju svi umetnici, ali još i više oni kreativni ljudi koji ne dobiju šansu da se izražavaju kreativno u svom životu?

Takvih primera sam imao prilike puno puta da sretnem u životu, narčito u mojim radionicama terapijskog pisanja. Ljudi se guše u dosadnom, monotonom životu i nametnutoj sivoj svakodnevnici, koja ih polako ubija, njihovu radsot i želju za životom, u nekoj vrsti besmislene egzisencije trajanja.

Mnogi od njih odu u patološke oblike ponašanja, a često i u razne bolesti. To mu dođe kao neko bekstvo od jezivog unutrašnjieg bola koje obično ima loš i prevremen završetak.

I tada kreativnost nije lek već postaje trauma.

Kreativnost ume da boli

Možda je, uostalom, loša navika kreativnih i nadarenih ljudi sklonost da zalutaju do patoloških krajnosti koje pružaju neverovatne uvide, ali ne i dug život onima koji nisu kadri da pretoče svoje duševne rane u značajnu umetnost ili misao.

Istina je da mnogi kreativni ljudi ne uspevaju da izgrade zrele međuljudske odnose, a neki su izuzetno povučeni. Istina je i to da, u nekim slučajevima, trauma, u vidu ranog razdvajanja ili gubitka člana porodice podstice potencijalno kreativnu osobu da razvije one aspekte ličnosti koji mogu da pronađu ispunjenje u relativnoj osami. To, međutim, ne znaci da su samotnjačka kreativna stremljenja patološka sama po sebi…

Usamljenost kao spas

Mnogi kreativni ljudi beže u usamljenost. Sklanjaju se od drugih ljudi okruženi nerazumevanjem, mržnjom ili zavidnošću okoline jer su drugačiji. Izbegavanjem drugih jednostavno štite sebe. I obezbeđuju bolji pogled na svet oko sebe. Ali, to ima svoju cenu. I to veliku. Mnogi ne izdrže i jednostavno sagore u plamenu sopostvenih strasti za istinskim životom i traganju za smislom.

Ponašanje okarakterisano izbegavanjem drugih ljudi jeste odgovor kojim se dete štiti od dezorganizacije u ponašanju. Ako se taj koncept prenese u zrelo doba, videćemo da dete sklono izbegavanju drugih može da se razvije u čoveka čija je osnovna potreba da pronađe nekakvo značenje i red u životu, što ne zavisi u potpunosti, niti pak prvenstveno, od međuljudskih odnosa.

Kreativnost kao lek

Međutim, posotji i druga strana medalje. Oni koji imaju sreće ili snage da shvate svoju situaciju, hrabro se otisnu putevima samospoznaje. Radionice terapijskog pisanja upravo služe tome. Da izađu na sopstveni put, povećžu se sa svojim unutrašnjim bićem i budu ono što jesu. Tada imaju prilike da shvate da zaista nisu sami i da postoje, i da su postojali, mnogi slični njima.

A to daje velike izglede za opstanak i jedan dobar, ispunjen život. U slučaju pisanja, terapeutska moć pisane reči ima ogroman potencijal da leči i neguje. Čitanje i pisanje budi svet mašte i pozitivne energije, olakšava emocije i pruža šire razumevanje sveta koji nas okružuje. A to je prvi korak ka putu izlečenja.

Zato, budite sami svoj terapeut i počnite da pišete. Beleške, terapijski dnevnik i terapijske vežbe su sasvim dovoljne za početak. A posle odlučite sami.

Picolovac

novembarsko hladnjikavo veče. sipi kiša. tašmajdanski park. zavijen u belo. meda i ja šetamo. slika ima sliku nema ton. tišina je zaglušujuća. čuje se samo magla oko nas. NIGDE nikoga. ili skoro nikoga. belo sibirsko krzno tapka i njuška. njemu je zanimljivo do mojega. uvlačim glavu ramena i guram ruke sve dublje u jaknu. pa ti sad voli životinje. SRANjE. kroz gusto granje. palim cigaretu i tešim se idejom o burbonu bez leda. počnem iz očaja da gajim skrivenu nadu da će LOV večeras ipak biti uspešan. gledam krzno u pokretu. na radaru još uvek ništa.kiša mi se uvlači za vrat i kaplje sa oboda kape.opet se tešim činjenicom (statistika je čudo) da PICOLOVAC do sada nije omanuo.

palim još jednu cigaretu mokrim prstima, pazim da je ne ovlažim. dim klizi i daje malu pauzu. vidim da se krznene uši naglo mrdaju. tračak nade mi bljesne u otvrdlom mozgu. čujem vijuge kako krče i kotrljaju. picolovac podigne glavu i njuška značajno. trepnem brzo da uključim vizuelno navođenje. na radaru vidim dve prilike. stoje ispod ulične svetiljke. greška koje još nisu svesni. sibirsko krzno uspravi rep, frkne kratko dogovoreni signal i upitno se zagleda u mene. oklevam za trenutak da skener završi analizu: pas marke ritriver, žensko. gazdarica neodređene marke, žensko. klimnem glavom i kažem tiho, samo za pseće uši: ajde. lov može da počne.

retriverka ne može da odoli slatkom dahu sibira. podigne rep i namesti se za njušku. igra je počela. sibirac se zadubio u detaljan rad. stručno.  ja prilazim polako, maksimalno opušteno. gazdarica očigledno neiskusno cima povodac retriverke, procenjujem da joj je neprijatno. ali belo krzno se neda omesti. a ni drugo pseto nije ravnodušno. odlično. postavka na mestu. zagledam se u lice ispod kapuljače. nije loše. prirodna crnka, malo ružnjikava. al mršava, deluje zgodnjikavo. preko trideset. nabacim empatiju i osmeh na ogledalo emocija. ona nevoljno uzvrati osmehom između dva cimanja povoca. uzima mi meru. jebeš život.

– dobro veče. jel ovo vaš pas? mužjak?

glupo pitanje na mestu. vidi se da nema pojma o materiji. sve bolje i bolje. kezimo se kako treba. hm. uzdahnem. i podarim razumevanje.

– jeste, kažem.

– lela ne može da mu odoli, a druge tera od sebe, baš je strašan, kaže kroz kikot, al vidim da joj nije baš pravo što sibirac naskače. leli odgovara čim namešta guzicu, snimim krajičkom oka. zagledam se u njeno lice. malo izborano, izazovne usne, sive oči, usta puna, obećavajuća. možda i ja odgovaram. videćemo. nudim cigaretu. uzima i osmehne se. počnemo priču. nezavršene studije.podstanar. provincijalka sa ambicijom. lepo. pitam kafa. može kafa. stavim picolovca na povodac. odradio je svoje, sledi keks. a meni pica. iz furune. možda.

***

ima sestru mlađu, ide u srednju školu. ćale i keva razvedeni ne žive u istom gradu. ispod bluze sevaju sise u crnom brusu 3+. možda i cela četvorka. dobro dupe i noge. naručim još dve vilijamovke. postaje vruće greju u kafiću ko ludi. vidim da joj se sviđam. i meda se sviđa leli. idealka. možda se obojica ogrebemo. nema dečka. prezire klince. puši dve pakle dnevno pije samo u društvu. od života oće sve. išla je u muzičku školu. voli starije muškarce. stigosmo do poente.

– jel. A što?

– znaju šta hoće. umeju sa ženama. ne gnjave. ko vino. što starije to bolje.

oči joj se suze. shvatam ko je tu lovina. i ne bi mi pravo. pica ima sto lica, pomislim.

– hm. istina. ko sa decom spava popišan se budi. hoću da budem duhovit, al džabe. nagne se ka meni. život je kratak kaže, a ljudi glupi i dosadni. treba da se uživa, čemu sve drugo. sise samo što ne iskoče.

na radaru se upali crveno svetlo i zazvoni alarm. ABS lupa i koči. stade mi kruška u grlu. Stvarno?

– aha.

skoro je raskinula sa jednim oženjenim. neobavezan seks. miriše na kurolomku.

– to je prava stvar, kažem i gledam u sivilo ispod tankih obrva. odjednom mi više nije simpatična. njušim nevolju. i ne sviđa mi se pravac i tok.

– meni TREBA zreo i UPOTREBLjIV muškarac.

gleda me sa osmehom. tek sad vidim izbačene očnjake kako vire ispod jezika. kakav skot. napipavam dugme za automatsko izbacivanje. stolica mi se upalila pod guzicom.

– kako to misliš…UPOTREBLjIV?

– trenutno HOĆU auto i plaćen doktorat.

– jel tako. kažem i dozovem konobara. lela mrda repom i gleda za medom. jebi se. možda i tebi da uplatim master, kučko.

***

ulična svetiljka. ženka vučjaka i gazdarica u farmerkama i majici kratkih rukava. veče toplo, idealno za ljubav. krzno podigne uši. izvadim cigaretu i pogledam u njušku pretvorenu u upitnik. kresnem šibicu i kažem: ajde.