Svi mi imamo dobra i loša uverenja (iluzije, fantazije, zablude), samo je stvar u tome koje od njih više dominiraju u našim životima. Od toga suštinski zavisi koliko smo sposobni za preživljavanje, odnosno kako bi psihijatri moderno rekli koliko smo – funkcionalni.
Moja omiljena knjiga (i film) “Rekvijem za jedan san”, Hjuberta Selbija (bolji od Bukovskog), završava se rečima – “Iluzije su bolje od lekova”. Tragična priča o sudbini dvoje narkomana u Njujorku se upravo tako i završava – iluzije odnose pobedu, bez obzira koliko su lepe i slatke. Jednostavno ne funkcionišu u stvarnom životu.
U filmu „Prelep um“, glavni junak Džon Neš odlučuje da prestane da uzima antipsihotike. U roku od nekoliko nedelja počinje da vidi šifrovane poruke svuda oko sebe. Upozoravaju ga na tajnu misiju od globalnog značaja. Kada konačno naiđe na imaginarnog glavnog agenta, Neš kaže: „Tako sam se uplašio da nisi stvaran”.
Ovom rečenicom, filmski stvaraoci nagoveštavaju da Nešove zablude mogu imati psihološke koristi. Pretvaraju njegovo dosadno akademsko postojanje u avanturu koja oduzima dah. Daju mu geopolitičku misiju zemljotresnih razmera.
Da li zablude ikada koriste onima koji od njih pate?
Razmotrite ono što je poznato kao obrnuti Otelo sindrom. Ovo je obmanjujuće verovanje da je nečiji partner seksualno veran, uprkos ogromnim dokazima koji govore suprotno. Zašto bi neko ikada formirao ovu ideju?
Otkrivač Reverse Otela mislio je da ima odgovor. Napisao je da je zabluda „aktivan pokušaj… da se prida značenje inače katastrofalnom gubitku ili praznini“. Zabluda bi mogla zaštititi naše umove od nepodnošljive istine. Ili nepodonošljivo dosadne stvarnosti. O tome svakodnevno svedoče društvene mreže.
Lek protiv traume
Nemački psihijatar Johan Kristijan Avgust Hajnrot — prva osoba koja je upotrebila reč „psihijatrija“ u štampi — skicirao je ovu teoriju u svom Udžbeniku o poremećajima mentalnog života iz 1818.
On opisuje kako pacijenti mogu ući u stanje nalik snu kako bi se zaštitili od traumatskog iskustva:
„U životu koji je pokvaren lošim obrazovanjem, okolnostima i krivicama… može doći trenutak kada je mera puna i pregažena, a mašta se naprezala do krajnjih granica u pokušaju da se ostvari potpuna kompenzacija i da se transformiše zla kob kao dodirom čarobnog štapića“.
Hajnrot je video duboke implikacije za lečenje. Ako zablude igraju zaštitnu ulogu, ne želite da ih ciljate kao da su sama bolest. Napadom na zablude možete naneti još veću štetu.
Pesimistički filozof Artur Šopenhauer, otprilike u isto vreme, napisao je da su zablude prirodan način da zaštiti um od stvarnosti koja je previše užasna da bi se podnela. Frojd, poštovalac Šopenhauerove filozofije, uzeo je zdravo za gotovo da nas zablude štite od inače razornih istina.
Loše strane zabluda
Ne slažu se svi da su zablude deo evoluiranog dizajna uma. Filozof Eugenia Lancellotta ističe da čak i ako su neke zablude, kao što je Obrnuti Otelo, psihološki prilagodljive – zbog njih se osećamo bolje – to ne znači da su biološki prilagodljive, što znači da nam pomažu da bolje preživimo i imamo više dece.
Ali mislim da ne možemo povući oštru granicu između psiholoških i bioloških prednosti zabluda. Kao što nam već neko vreme govori polje kulturne evolucije, naša verovanja i stavovi o svetu mogu imati direktne posledice na našu sposobnost da preživimo na ovoj planeti.
Na primer, pretpostavimo da me varljivo uverenje, štiteći me od bola, takođe sprečava da okončam svoj život. To je i psihološka i biološka korist – ono što evolucija prirodnom selekcijom uzima u obzir.
Preživeti bez zabluda
Dakle, da li su zablude dobre za vas? Možda je istina negde na sredini. Možda postoje različite vrste zabluda, neke svrsishodne, a druge patološke. Šta kod nas preovlađuje je odgovor koji može da nam odredi životnu sudbinu.
Decenijama je ideja da ludilo mora proizaći iz bolesti ili disfunkcije, paradigma koju sam nazvao „ludilo kao disfunkcija“, imala gvozdeni stisak u medicinski krugovima. Opisao sam alternativnu paradigmu, koju nazivam „ludilo kao strategija“, koja nas podstiče da vidimo svrhu u mentalnoj bolesti, a ne u patologiji.
Ne bi trebalo da rušimo ludilo kao disfunkciju. Umesto toga, trebalo bi da naučimo kako da usvojimo različite perspektive na složenu stvarnost.
Pisanje, bilo kreativno bilo terapijsko, je dobar način da se suočimo sa svojim iluzijama i zabludama u našoj životnoj priči. Promena perspektive i izgradnja priče kao tehnike pisanja mogu nam mnogo pomoći da se oslobodimo beskorisnih zabluda i napiše svoju životnu priču mnogo kvalitetnije i bolje.
Ne dajte da vam drmaju kavez bez potrebe. Ilizije su ponekad stvarno bolje od lekova.