Pisanje i moć katarze

Ako čitate ovo, verovatno je da imate iskustva sa pisanjem dnevnika ili vas barem privlači ideja da redovno pišete. Možda već redovno vodite dnevnik i tražite svežu inspiraciju. Možda ste pisac beletristike ili publicistike koji ne vodi lični dnevnik, ali misli da bi to moglo biti od koristi. Ili van se jedostanvo pisanje sviđa kao metod zapisivanja sopsotvenih misli i emocija.

Ovde na scenu stupa pisanje kao terapija. I za tako nešto u opšte ne morate da budete ili imate ambiciju da budete profesionalni pisac.

Dakle, mislio sam da bi moglo biti od pomoći pogledati sve razloge za pisanje svakodnevno – ili što je više moguće svakodnevno. I ne samo da pišemo u naš lični dnevnik, već da napravimo korak dalje i koristimo ih da rastemo kao ljudska bića i efikasno rešavamo životne probleme

Budite sami sebi terapeut

Pisanje kao terapija je efikasan alato samopomoći za lični rast i razvoj, kao i regulaciju stresa i rešavanje životnih problema. Oslobodite se anskioznosti, strahova, depresije.POGLEDAJ RADIONICE

Glavni razlog za pisanje: Katarza

Možda je najočiglednija korist od vođenja ličnog dnevnika katarza. Reč „katarza“ potiče iz grčkog jezika i znači očistiti ili očistiti. U psihoterapiji, katarza se odnosi na proces svesnog doživljavanja dubokih emocija koje su prethodno bile potisnute, čime se pomeraju na površinu i dozvoljavaju im da izađu. Koristim termin u ovom smislu emocionalnog čišćenja ili raščišćavanja — oslobađanja nagomilane emocionalne energije kroz doživljavanje i izražavanje emocija.

Kada pišete za sebe, i samo za sebe kroz vežbe terapijskog pisanja, dozvoljavate sebi da izrazite osećanja i misli koje možda ne želite ili se ne usuđujete da kažete bilo kome drugom. Možete pisati o stvarima koje mrzite da priznate čak i sebi, kao što su: „Ne volim baš mnogo da budem roditelj“, ili „ponekad dovodim u pitanje svoj brak“ ili „Želim da pobegnem“.

Pisanje svojih osećanja vam omogućava da ih iznesete (iako privatno) i tako, umesto da potiskujete ta osećanja u sebe, začepljujući svoje emocionalno biće nagomilanim frustracijama, strahovima i sumnjama, vi ih priznajete. I na taj način poštujete sebe. Priznajete i dopuštate ovim osećanjima da se u potpunosti razviju.

Možete izabrati da se zaista udubite u strah, na primer, da ga osetite u potpunosti, da pišete o njemu i da otkrijete njegov izvor. Možda ćete otkriti, na primer, da vaš strah od susreta sa strancima ima čvrstu osnovu prethodnog iskustva, i nije tako „blesav“ kako ste procenili da jeste. Priznavanje i poštovanje tog straha može vam onda omogućiti da nastavite sa akcijom koja osigurava veću emocionalnu ili fizičku sigurnost u vašem životu.

S druge strane, kroz pisanje o strahu možete otkriti da se sam strah rastvara na jasnom svetlu dana. Samo iznošenje toga na videlo kroz čin pisanja ponekad je sve što treba da se uradi da bi se vaš emocionalni prostor dovoljno očistio da biste na neki način krenuli napred u svom redovnom pisanju ili životu.

Kada pišete iskreno i bezrezervno, ne samo o događajima u svom životu, već i o svojim osećanjima, rasteretite se emocija koje vas obuzimaju i sprečavaju da postignete ono što želite da postignete ili da budete osoba kakva biste stvarno volim da budem.

Čak i ako ne radite ništa drugo sa svojim pisanjem, već pišete svoja iskrena osećanja, iskusićete prednosti katarze: čišćenje, osećaj pročišćenja i olakšanja.

Kako ste doživeli katarzu kroz pisanje?

Slepi časovničar

Kako je glupa i apsurdna situacija kada se sopstveno telo okrene protiv tebe. Pukao me tromb u levom oku, izgubio sam vid, i još povrh svega toga moje oko neprestano pravi  nova ožiljna tkiva čime pravi samo još goru situaciju. Očna voidca sada ne može prirodno da otiče i očni pritisak mi drastično skače i pored svih laserskih operacija i terapija kapima da se on spusti. Ispada da će me ova automatska reakcija imunog sistema uništiti, pre svega totalno vid a možda i gubitak kompletnog oka.

Kako je to glupo i apsurdno! Ne možeš telu, koji se ponaša kao slepi časovničar dokazati suprotno. Ne možeš mu izdati komandu da prestane. Ne možeš komunicirati sa njim. On uporno radi po svom, sve do konačne katastrofe. Umesto da te leči i neguje, ono te uništava. Kao samoubica. Gluv za svu komunikaciju i promenu, postaje tvoj ljuti neprijatelj.

Ja ga zovem slepi časovničar.

Šta čovek da radi u takvoj situaciji? Medicina je uglavnom nemoćna pred tim fenomenom. Za autoimune bolesti kao što su kancer, multipl skleroza, artirtis, kolitis i mnoge druge, tvoje telo i um postaju tvoji dželati. Praktično medicina leči samo simptome, a ne uzrok. Uzrok, odnosno tromb i neovaskularni glaukom kao posledica se već u mom slučaju desio. Ali medicina ne može da natera telo da prestane sa neovaskularizacijom, jer kako laser uništi novo tkivo, tako organizam ponovo napravi novo. Slepi časovničar je jači od života i očito ne mari za medicinu. Kao glupa bomba koju ne možeš da isključiš i koja radi po svom sve dok te ne raznese u komade. Ne može da se deaktivira. “The ship will explode in T minus five minutes”. Život mi se pretvorio u finalnu scenu iz Aliena. Da li ću, kao Ripli, uspeti da napustim brod u zadnjem trenutku?

Cilj mi je sada da što duže sačuvam desno oko, oštećeno glaukomom. Da li je slepi časovničar odlučio da mi zagorča poslednju fazu života, starost? Dosta sam čitao, a nešto i probao, o alternativnoj mecicini i takvim metodama lečenja. I to mi se sve više gadi. Puno je šarlatana, gurua, šamana, magova i prevaranata koji svi lupetaju jedno te isto: 100gr istočnjačke filozofije, 200gr popularne psihologija i Frojda, 100gr opštih mesta iz religije i filozofije i eto – FORMULA MAGIČNOG LEKA PROTIV SVIH BOLESTI. I lepo žive od nesreće drugih ljudi. Uključujući i doktore i razne terapeute i njima slične. Samo im je cilj da uzmu lovu. Kad te nešto ovako zadesi shvatiš da nemaš prijatelja, svi gledaju svoju guzicu, uključujući i rođena deca. Valjda je to normalno, rodiš se i umreš sam, to valja prihvatiti. I pustiti da ode, jer je to prosto tako, lepo su stari fillzofi i mogi pametni ljudi govorili o tome, samo što niko ništa ne čita i nerazume. Od tome sam više naučio od mog psa Mede nego od drugih ljudi.

Umiranje na rate

Hvataju me panični strahovi da cu umreti… Stalno osluškujem svaku promenu i najmanje grebanje ili neprijatnost u desnom oku i mislim da je tu kraj, da ću oslepeti….bojim se i da ga pipnem i stalno proveravam da mi nešto nije upalo, da nije crveno, pogotovo jer je počelo da krmelja pa mi doktorka dala antibiotik i za to oko. Upao sam u tu petlju straha i jedva se borim. Perem ruke non stop i ispiram oči fiziološkim rastvorom i sterilnom gazom brišem krmelje i bojim se da ne pogrešim nešto i ne napravim još veće sranje…i sve tako u krug. Odvratno. Strah je čudesan i odvratan najgori neprijatelj. I sada se tresem od straha dok ovo pišem. Noktima se držim za zdrav razum. 

Najgore je što ova bolest nema lek, nema rešenje, nema neki kraj….Probudio sam se jedno martovsko jutro i nisam video na levo oko. Magla totalna, sve se desilo bez bola, bez najave, bez simptoma u toku noći. U snu sam se razboleo. Prespavao bolest. Podmuklo me udarila bez najave. Kakav je to šok bio. Užas. Strahota. Prvo sam mislio da ima neke veze sa glaukomom, sve dok mi doktor nije rekao da je to infarkt oka, i da sam imao sreće što je udario tu, a ne na srce ili mozak. Ne znam da li je to uteha, da se smejem ili da plačem.  Żivot mi se okrenuo i promenio preko noći. Teže čitam, manje radim, nervozan sam, nestabilan, zabrinut za prihode i posao,  zdravlje…sve se istumbalo. Ponovo se suočavam sa kompletnom reorganizacijo, života, kao pre 8 godina kad sam se razveo. Taman sam se poslednjih 5 goidna stabilizovao i počeo da uživam u životu kako sam oduvek želeo, kad….ćorak. Časovničar neće da me ostavi na miru. On radi svoje, gluv, nem i slep za sve oko sebe. Otkucava svoje, radi po svom, po nekoj svojoj šemi. I ne možeš mu ništa? Ključeve za njegov rad izgleda niko nema. 

Sami si sebi i otrov i lek

I tada shvatiš da je Univrzum potpuno ravodušan prem tvojoj sudbini. Sami si došao na ovaj svet a da te niko ništa nije pitao, neko vreme si tabanao po ovoj planeti i onda ćeš s nje otići a da te opet niko ništa ne pita. Zato je važno da shvatiš da je sve prolazno i da ti ostaje samo da živiš ovde i sada, punin olućima. I nije važno koliko živiš već kako. Tu je negde ključ naše sudbine.

Sanjao sam preksinoć da sam progledao kristalno jasno i čisto na bolesno oko. Bio sam oduševljen. A onda sam se probudio i trebalo mi je vremena da se vratim u stvarnost. Slepi časovničar radi svoje. Neumorno.

Naše telo je krhko, podložno habanju, troši se i stari. Ćelije umiru i ne obnavljaju se. Imuni sistem često ume da pogreši. Preskoči neki program, pošalješ mu štetnu informacij iz mozga, ne može da otrpi pritisak biohemije usled mnoštva loših informacija, stresa i trauma i lažnih uzbuna. I onda se okrene protiv tebe.

Slepi časovničar je prvo počeo da greši sa glaukomom, pre deset godina. Počeo je da uništava očne nerve i nije preduzimao ništa da to spreči i preokrene u korist mene, mog tela, pa i njega u krajnjoj liniji. Podmuklo i tupavo. Kad sam primetio da se nešto događa već je bilo kasno. Bolest je uznapredovala. Ostalo mi je samo da je usporavam koliko god mogu. Jer kao autoimuna degenerativna bolest za nju medicina nema lek niti zna uzrok. A onda infarkt levog oka, opet podmuklo i bez najave i simtpoma. I opet oči: očigledno časovničar ima nešto protiv mojih očiju. Możda ih mrzi. Ili mu je to slaba tačka. U svakom slučaju od njega se ništa ne može saznati. Gluv, slep i nem za komunikaciju. Ne možeš mu prići niti uticati na bilo koji način. A on treba da ti bude glavni prijatelj i zaštitnik. Sistem koji obezbeđuje preživljavanje bića. A on sve radi suprotno i uništava ga. Kao da je aktiviran sistem za samouništenje. “The ship will detonate in T minus five minutes. Ripley, gde si sada”?

Petlja ludila

Jutros uhvatim sebe kako mi se život pretvorio u svakodnevno gutanje šake lekova i trpanje gomile kapi u oči, a bez nekog vidljivog rezultata i svetla na kraju tunela. Ta ideja da ovoj agoniji nema kraja osim da mi valjda izvade oko i tako me reše bede, čini me očajnim ali i rešen da se pomirim sa sudbinom ako je to jedino rešenje. Barem da se rešim bola i neprijatnosti. Tešim se da će mi ostati ovo drugo što je duže moguće. Poptuni bedak. A do juče sam sasvim ok. Ovih poslednjih 5 god sam se baš lepo organizovao. Onaj prevarant Čopra kaže da većina ljudi poslednjih 10 god života provede u agoniji od kojekakvih bolesti. Srećnici su oni koji umru brzo i bez bola. Najbilje u snu. Jebeš takvu sreću. Ili treba da je oberučke prihvatim?

I onda sam shvatio koliko mi pisanje kao terpaija pomaže. Da konuniciriam sam sa sobom i uzmem svoj život u svoje ruke. Danas sam rešio da max pojačam podršku samom sebi u vidu dobre kvalitetnene balansirane ishrane, redovnog vežbanja u vidu svakodnevnih dugačkih šetnji, dobrog spavanja i odmaranja, kao i aktivne intelektualne i  duhovne vežbe u obliku čitanja i meditativnih razgovora i pisanja sa samim sobom. To relaksira i daje snagu dok tražim način da dodjem do slepog časovničara. Jer je očigledno da medicina tu slabo šta može da trajno reši. Danas sam gledao još neke intervencije hiruške koje su na raspologanju i sve su ili invazivne ili privremene ili slabo efikasne za moju situaciju. Kao kad igraš ruletnu kazinu, tako se osećam. Samo što se ovde kockam u svoj źivot. A ja ne volim da se kockam.

Naučite da volite sebe. Pričajte sa sobom, postanite sebi najbolji prijatelj. Autoimune bolesti očigledno nastaju u glavi i odatle treba i da odu. Terapeutsko pisanje je dobar način da započnete ove isceljiteljske procese. A dokle ćemo stići… videćemo.

The ship will detonate in T minus 5 minutes. Časovnik odbrojava. Počnite na vreme.


Negativni rečnik i sudbina

Iako na prvi pogled izgleda banalno, reči koje svakodnevno izgovaramo u ogromnoj meri mogu da odrede kvalitet našeg života. Naročito one negativne reči i fraze koje su nam se neprimetno uvukle u svakodnevni govor.Pazi šta misliš, jer misli postaju reči.Pazi šta govoriš, jer reči postaju dela.

Pazi šta radiš, jer dela postaju navike.

Pazi na navike, jer one ti određuju narav.

Pazi na svoju narav, jer ona ti postaje sudbina.

Ne mislim da čovek treba da živi po modelu pozitivnih afirmacija, niti je to moguće. U terapijskom pisanju, u radu sa klijentima, veliku pažnju posvećujem osvešćivanju njihovog sopstvenog rečinka, u kome se kriju brojni obrasci negativnog mišljenja, iracionalnih uverenja i loših emocija, koje čine život nepodnošljivim kavezom sopstvenih misli.

Prepoznavanje i promena negativnog rečnika i misli, predstavlja prvi i najznačajniji korak u promeni našeg mentalnog sklopa, emocija i važan korak u rešavanju svakodnenvih životnih problema.

Izbegavajte upotrebu negativnog rečnika.

Pisanje u različitim tehnikama (asocijativno pisanje, dnevnik, automatsko pisanje, osnovna četorodnevna vežba) je dobar način da otkrijete i
promenite obrasce upotrebe negativnih reči u vašem razmišljanju. Za početak, prestanite da koristite reči kao što su “neću i ne mogu”. Ako dozvolite negativnim mislima da rastu i bujaju u vašem umu, one će uticati na to kako ćete reagovati u raznim situacijama, što će dovesti do negativnih rezultata. Pokušajte svesno da zamenite ove reči rečima kao što su “hoću i mogu”.

Prihvatite situaciju da svako povremeno greši, ali se potrudite da to sagledate kao priliku da nešto naučite iz iskustva, kako bi ste bili bolji sledeći put. Napravite listu negativnih reči koje uobičajeno koristite, kao što su “uvek” ili “nikada”, “strašno i užasno”, “moram”. To su primeri grešaka crno-belog načina mišljenja. Onda razvijte uravnoteženiju perspektivu i način govora kao na primer “većinu vremena, ponekad, ili ne tako često”.

Zapišite ove opcije i počnite da primećujete kada koristite ove reči u razgovoru i pisanju. Podsetite sebe u trenutku govora da koristite uravnotežene reči, ili reči sa umerenim značenjem, koje vas neće voditi u situacije ili/ili, i slične.

Vremenom, primetićete značajnu promenu u vidu poizitivnijih emocija, realnijem pogledu na svet oko sebe, što dovodi do smanjenja stresa i bolje razimevanja sopstvenih emocija i ponašanja, a samim tim i do kvalitetnijeg modela života.

Ako vam je potrebna podrška i pomoć pridružite nam se na individualnim i grupnim radionicama terapijskog pisanja. Tu ćete naučiti kako da ove tehnike sprovodite brzo i lako i kako da vam terapijsko pisanje postane najbolji lični terapeut.


Voleti sebe pisanjem

Da li je pisanje oblik ludila, za tzv. “normalni” svet? Za one što te čudno gledaju kad te pitaju šta radiš, a ti kažeš da pišeš.

A onda zaključe: idi bavi se nečim konkrentim, ko sav normalan svet!

Sediš, pišeš, razgovaraš sa svojim likovima, krvariš po papiru…

Kakva je to čudna potreba? Umesto da blejiš u kafiću, dernjaš se u čoporu na utakmicama, kolješ one koje ne misle kao ti, pljačkaš i otimaš da bi punio guzicu hranom koja te pretvara u zombija i gutaš sranja neeog samozvanog gurua o o zdravom i večnom životu?

Ne. Ti si odabrao da izađeš iz kaveza. Ne pristaješ da ti životna filozovija bude “u se, na se, poda se”, kao što živi 90% ljudksih bića.

Svedeni na proste ćelijske organizme, večno roblje u tuđem Matriksu.

Ti si odabrao da pišeš. Stvaraš. Slova su tvoja hrana za um i telo. Reči su strune svemira. ODabrao si da budeš ljudsko biće koje samo stvara svoje svetove.

Jer znaš da je uzrok smrti rođenje, da je sve što je u velikom to je u malom. Da Univerzum ima svoje zakone i da je realnost ono što ti želiš da ona bude.

Kiš je rekao da je odabrao da piše jer mu je dosadno da živi u ovoj realnosti. I tuđim besmisenim materijalnim matriksima. I to je prava stvar kod pisanja: pisac sam pravi svoje svetove. Svoju realnost.

Postane vrlo zanimljivo kada ovu našu “realnost” posmatraš na malo drugačiji način. “Očigledno” je da je sve oko nas stvarno i da sve što nam se dešava ima realan uticaj na nas i da je teško da vidimo bilo šta drugačije od stvari koje opažamo svojim čulima.

Mi svet oko sebe doživljavamo preko svojih pet čula i zato mislimo da je to što vidimo, čujemo i osetimo ono što se stvarno dešava. Pri tom, ne razmišljamo mnogo zbog čega se te sve stvari dešavaju i kako možemo da promenimo to što se dešava oko nas.

Seti se kad si bio klinac. Gledao si mađioničare i iluzioniste. Razum ti govori da je nemoguće da bude stvarno to sve što oni izvode, ali čula ti govore da se to ipak dešava. Ljude seku na pola testerom, zgrade nestaju, ljudi lete, sneg pada u zatvorenoj hali… To su sjajni trikovi da zavaraju naša čula i kada ne bismo imali pređašnje iskustvo, rekli bismo da je to stvarno i da nikako ne može da bude trik.

Zato volimo bajke. Prva i poslednja veza sa Univerzumom u kome je moguće sve što poželiš. A onda te drugi okuju i bace u sopsotvene matrikse, svet materije i pohlepe, praznine, u lance.

Ako je sve što znamo o stvarnom svetu do nas došlo preko čula, onda mi možemo i sami da stvorimo svoj stvaran svet. Mi sami možemo da šaljemo električne impulse našem mozgu i tako da stvaramo nove stvarne situacije. Tu do izražaja dolaze naše imaginacije, odnosno kreiranje nove realnosti.

Počni da stvaraš. Da pišeš. Da praviš svoje svetove.

Ti si jači od matriksa i možeš da utičeš na buduće događaje u matriksu. MOžeš da napraviš svoje matriks, svoj sveti. I da on postane stvarnost.

Posmatraj “stvarne” događaje kao da čitaš knjigu. Radnja se dešava likvovima u knjizi, Situacija može da bude teška i dramatična. A da li reaguješ na te događaje? Da li ustaneš, pa se svađaš sa likom koji je načinio neku nepravdu? Da li pokušavaš da preokreneš situaciju? Da li se pravdaš? Da li do besvesti pokušavaš da odbraniš svoje mišljenje? Naravno da ne. Ti si pasivni posmatrač. Možda eventualno zaplačeš ako te ta situacija dotakne na nekom dubljem nivou. Ali nema one strasti i želje da odreagujete, da se branite, da napadate, da se nervirate, da brinete. To su događaji koji se dešavaju nekim drugim likovima, pa neka se oni brinu.

Isto tako možete da se ponašate u životu. Posmatrajte događaj. Ne reagujte, pogotovo ne kao do sada. To je samo matriks. To nije stvarno. Svi ti događaji su rezultat onoga što smo mi poslali u matriks. Ljudi se prema nama ponašaju onako kako smo mi poručili da se ponašaju. Sreća, novac i zdravlje nam dolaze onako kako očekujemo.

U radionici samorazvoja i pisanja, upravo radimo to. Otkrivano i pišemo svoje svetove.

Zato neguj sebe. Piši i stvaraj bolji svet. Za sve nas.

Kako sam pisanjem pobedio depresiju?

Depresija. Borba sa depresijom, lošim raspoloženjima, ili negativnim obrascima mišljenja, je nešto sa čime se susreće veliki broj ljudi, u lakšem ili težem obliku. Za sve oblike depresije, ili čestih epizoda lošeg raspoloženja, a koje ne zahtevaju kliničko lečenje u stručnoj ustanovi, terapijsko pisanje može biti od velike koristi.

Godinama sam se borio sa beskrajnom vrteškom ideja, loših sećanja i negativnog koncepta razmišljanja (ovo ne valja, drugi su svi bolji od mene, sve što uradim je loše, itd). Teško je bilo da odvojim šta je realno tako kako jeste, a šta plod ovog lošeg obrasca. Gde je tu realnost i čija je realnost prava?

Dok sam bio mlađi, zabava, alkohol i neprekidna putovanja su bila jedan od načina da se ova vrteška primiri, i da mi olakša život. Ali, to je stvaralo nove probleme, možete da zamislite kakve. Srećom, to je stvar prošosti, jer sam u međuvremenu otkrio – pisanje. Ne samo kreativno pisanje, što sam oduvek voleo da radim (mašta, ideje, likovi, priče), već nešto još važnije: moć terapijskog pisanja kao samoterapeutskog metoda boljeg života.

Počeo sam sa terapijskim dnevnikom, ili ličnim dnevnikom, kako sam voleo da ga zovem. U početku nije bilo lako. Mrzelo me da hvatam sopstvene misli i da ih otrgnem iz glave i stavim na papir. Ali, vremenom je išlo sve lakše i lakše. Otkrio sam da terapeutsko pisanje, a ne samo kratke priče i eseji koje sam voleo da pišem, vrše dramatične promene u mom životu. I da ništa više nije uticalo na moj lični razvoj od pisanja. Svaki put kada sam bio tužan, ili uznemiren, prisilio sam sebe da to stavim na papir.

Izbaci to iz svoje glave

Ako se boriš sa depresijom, kraćim ili dužim periodima loših emocija, ili negativnim obrascima mišljenja, onda je važno da to umeš efikasno da izbaciš iz glave. Gomila naših problema se nalazi između naših ušiju, a mi često ne znamo kako da ih izbacimo napolje. A to je vrlo zdravo, pogotovo kada to možeš da uradiš bezbedno po tebe i tvoju okolinu. Misli o ovim mislima kao o dodatnoj težini koju vučeš sa sobom. Zato je bolje da ih izneseš iz sebe i staviš na papir, umesto da težinu stalno vučeš za sobom.

Pisanje dnevnika je prilika da sa nekom pričaš

Nimalo nije lako pričati sa drugim osobama, prijateljima, familijom i sl. o sopstvenim problemima. Onda i oni postanu loše raspoloženi i počnu da te izbegavaju. Zato su papir, olovka, dnevnik, računar, uvek sa tobom. I uvek te slušaju, strpljivo i dobronamerno. Na njih uvek možeš da se osloniš. I uvek su uz tebe kada su ti potrebni. A to mnogo znači.

Pisanje bistri misli

O sebi učimo onda kada pričamo i izgovaramo stvari koje nas muče, raduju ili interesuju. Imamo potrebe da sve te stvari koje apsorbujemo izrazimo u svom životu na neki način. Pisanje terapijskog dnevnika je dobar način da izrazimo svoje misli i emocije tako da možemo da razumemo i shvatimo svoja iskustva. A to je pravi put za lični rast i razvoj.

Kako da počneš?

U radionici terapijskog pisanja učimo da organizujemo, pišemo i vodimo terapijski dnevnik i praktikujemo i druge oslobađajuće forme terapijskog pisanja. I vrlo je jednostavno. Potrebna je samo volja da pišeš. Ne treba da si genijalni pisac. Dovoljno je da znaš sva slova i osnovnu gramatiku. Nema pravila, perfekscionizma, kritike drugih i sl. Otkriješ sebe kroz pisanje i shvatićeš da su to olovka i papir tvoji najbolji prijateljii.

Zauvek.