Pisanje i traganje za smislom

PONEKADA se čini da život jednostavno nema smisla. Loše stvari se dešavaju dobrim ljudima, a dobre stvari se dešavaju ljudima koji izgleda da ih ne zaslužuju. Svi naši fokusirani i neprekidni napori na jednoj stvari mogu propasti, ali nešto za šta smo jedva radili izgleda kao da magično pada s neba pravo u naše krilo. Nemoćno stojimo po strani dok nam deca pate od reči i ruku nasilnika u školi, naši najmiliji obolevaju od raka ili nam nestaju poslovi. I pitamo se zašto?

Verujem da svi životni događaji imaju značenje, čak i kada izgledaju nasumično i besmisleno, i da nam kreativni činovi, poput pisanja terapuetskog dnevnika ili odabranih terapijskih vežbi mogu pomoći da otkrijemo ličnu vrednost svakog iskustva. Kažem „lična vrednost“ jer svako od nas ima nešto drugačije da nauči ili oduzme iz svega što nam se dešava u životu.

Veoma je teško shvatiti stvari dok smo usred posebno bolnog iskustva, a sve što možemo da uradimo je da pišemo o tome šta osećamo, mislimo i radimo. Ali – i to je ključno – ako smo kroz pisanje zabeležili svoje unutrašnje percepcije i iskrene istine dok smo se kretali kroz ove događaje, ne samo da ćemo izići netaknutiji i zdraviji, već ćemo posedovati kovčeg sa blagom punog vrednih uvida i darova da bismo se mogli okrenuti i ponuditi drugima.

U kasnim četrdesetim ivot mi se raspao na komadiće – razvod, a kasnije infarkt oka, preokrenuli su mi život naglavačke. Moja porodica se nikada nije u potpunosti oporavila i na kraju se raspala pod stresom. Tada nisam mogao da razumem šta mi se dešava, niti zašto se to dešava. Dok sam se borio da se oporavim, pao sam u mračnu depresiju (da li postoji neka druga vrsta?) koja je trajala dve godine. Tokom ovog perioda, nastavio sam da pišem. Možda ne tako redovno kao ranije, ali sam pisao o događajima kako su se desili, svojim osećanjima, strahovima, beležeći sve to što sam iskrenije mogao. Iako sam sebe smatrao nezrelim i idiotskim što provodim toliko vremena plačući i cvileći na stranicama svog dnevnika, nastavio sam da se okrećem tome kao načinu pronalaženja smisla.

Kasnije sam mogao da se vratim na ono što sam napisao i da vidim zajedničke niti protkane kroz obrasce svega što se dogodilo. Kroz pisanje, a kasnije i čitanje, osnažio sam se da razumem šta sam stekao kroz svoja iskustva: povećanu toleranciju i saosećanje prema drugima, otvoren um za tuđa mišljenja i stavove, i širu perspektivu života uopšte. Na kraju, izrastao sam u prošireni osećaj sopstvene duhovnosti i svrhe u životu.

Ono što je bila katastrofa postalo je značajan poklon. Sa ili bez pisanja, rastemo iz naših životnih iskustava. Pisanjem povećavamo našu sposobnost pristupa sopstvenoj unutrašnjoj mudrosti i snazi. Dajemo sebi dar razumevanja.

Zašto je važno da napišeš i pišeš sebe. Otvori svoja vrata dobrom životu i podeli to sa drugima. Smisao onda dolazi sam od sebe.

Prati moj sajt