Pisanje i samoprocena

Samoprocena je važan deo razvoja ličnosti i samosvesti, jer nam pomaže da razumemo sebe bolje i da steknemo uvid u naše snage, slabosti, interese i vrednosti. Pisanje kao terapija je moćan metod da razumete sebe i podignete svest o sopstvenoj ličnosti.

Kroz samoprocenu, možemo analizirati svoje postignuća, kao i identifikovati oblasti u kojima možemo napredovati ili se razvijati. Ona nam omogućava da steknemo bolje razumevanje svojih sposobnosti i ograničenja, što nam pomaže da postavimo realistične ciljeve i donosimo informisane odluke o sopstvenom razvoju.

Samoprocena uključuje refleksiju, introspekciju i analizu sopstvenih misli, osećanja i ponašanja. Može se vršiti na različite načine, kao što su vođenje dnevnika, razgovor sa samim sobom, razgovor sa drugima o sopstvenim utiscima i percepcijama, ili upotreba standardizovanih alata za procenu ličnosti ili sposobnosti.

Važno je napomenuti da samoprocena može biti subjektivna i podložna različitim obrascima razmišljanja ili pristrasnostima. Stoga je korisno kombinovati samoprocenu sa objektivnim povratnim informacijama i evaluacijama drugih ljudi kako bismo dobili sveobuhvatan uvid u sebe.

Šest ključeva sebe

Šest ključnih stvari koje treba proceniti imaju ogroman uticaj na kvalitet odnosa koji formirate sa nekim. Slušajte veoma pažljivo šta ljudi govore. Pazi na njihovo ponašanje. Saznajte sve što možete o tome šta osobu pokreće kako biste prilagodili svoja očekivanja od odnosa u realnijim pravcima. Možete da uštedite mnogo očaja kada dobro procenite pre nego što uložite u nekoga. Ali druga polovina veze ste vi. Šta vas tera da kucate?

Često je lakše biti objektivniji prema drugima nego sebi, jer:

1. Živimo sami sa sobom; stalno smo zaokupljeni sopstvenim mislima i osećanjima; znamo svoju istoriju, svoja razočarenja i neuspehe, naše strahove i sumnje, i znamo svoje uspehe. Znamo kada nam se čini da zavaravamo druge iskazima kompetentnosti ili hrabrošću koju zapravo ne osećamo. Jednostavno rečeno, ponekad je teško znati šta smo „pravi“ mi, ili da li uopšte postojimo „pravi“.

2. Svako od nas ima ograničenu svest, polje svesti koje je relativno usko u smislu onoga čega možemo biti svesni u bilo kom trenutku; dakle, svi imamo „slepe tačke“. Takođe imamo značajne praznine u našoj svesti da „povremeno se zaprepastimo kada otkrijemo o sebi („Vau! Nikad nisam shvatio da sam toliko neupućen o takvim stvarima!“).

3. Zapravo smo motivisani da ignorišemo sopstvene kontradikcije ili nedoslednosti. Težak je posao da stalno revidiramo svoju sliku o sebi i tako imamo tendenciju da formiramo ideju o sebi prilično rano u životu, a zatim filtriramo informacije kroz tu sliku o sebi. Kognitivna disonanca nas dovodi do toga da ignorišemo, manipulišemo, iskrivljujemo i pogrešno predstavljamo informacije koje su u suprotnosti sa utvrđenim verovanjem ili perspektivom. To je način na koji održavamo stabilan osećaj za sebe i svoj svet.

Kada jednom odlučimo, „Ja sam ovakva“ ili „Svet je ovakav“, opiremo se ponovnom razmatranju tog ukorenjenog verovanja.

Svest o ovih šest ključnih karakteristika može promeniti način na koji pristupate odnosima (ako ste voljni da budete prilagodljivi) i povećate vaš uspeh u njima. Ovih šest obrazaca takođe određuju koliko ćete dobro funkcionisati u vezi: kako se nosite sa pitanjima odgovornosti, da li imate realnu samosvest, koherentan sistem vrednosti, fleksibilnost, kontrolu impulsa i toleranciju prema razlikama drugih. .

Pisanje kao terapija i samoprocena

Pisanje može biti vrlo korisno u procesu samoprocene. Evo nekoliko načina kako možete koristiti pisanje za samoprocenu:

  1. Dnevnik: Vodite dnevnik u kojem ćete zabeležiti svoje misli, osećanja, iskustva i refleksije. Ovo vam omogućava da prepoznate obrasce u svom razmišljanju i ponašanju, identifikujete svoje snage i slabosti, te pratite napredak u ostvarivanju postavljenih ciljeva.
  2. Pisma sebi: Pišite pisma sebi kao način da se osvrnete na svoje postignuće, pružite ohrabrenje ili postavite pitanja koja vam pomažu da razumete sebe bolje. Ovo može biti posebno korisno u trenucima samorefleksije i donošenja važnih odluka.
  3. SWOT analiza: Koristite pisanje za sprovođenje SWOT analize (analize snaga, slabosti, prilika i pretnji). Napravite listu svojih snaga, slabosti, mogućnosti i pretnji kako biste stekli jasniji uvid u svoj položaj i identifikovali područja na kojima možete raditi.
  4. Ciljevi i planovi: Pišite svoje ciljeve i planove za razvoj. Opišite šta želite postići, zašto je to važno za vas i koje korake planirate preduzeti da biste to ostvarili. Ovo će vam pomoći da konkretizujete svoje ciljeve i stvorite akcioni plan.
  5. Pisanje refleksivnih eseja: Pišite refleksivne eseje o određenim događajima, iskustvima ili situacijama u kojima ste bili uključeni. Razmislite o tome kako ste se osećali, šta ste naučili, koje su bile vaše reakcije i kako ste mogli bolje da se nosite sa situacijom. Ovo će vam pomoći da produbite razumevanje sebe i svojih postupaka.

Važno je biti iskren i otvoren tokom pisanja. Nemojte se suzdržavati od izražavanja svojih misli i osećanja. Pisanje omogućava da dublje razmislite o sebi i pruža vam priliku da sebe bolje razumete, što je osnova za efikasnu samoprocenu.

Samo čitanje prethodne rečenice predstavljaće vam izazov: koliko ste realni u svojoj proceni sebe?

Pisanje je lek protiv usamljenosti

Kako da pobedite usamljenost? Terapijsko pisanje može biti izvrstan način da do postignete. Kada ljudi pišu o tome šta im je u srcu i umu, oni se osećaju bolje i zdravije. I ne radi se samo o tome da svoje probleme skidaju sa svojih grudi.

Pisanje predstavlja idealno i svima dostupno sredstvo za istraživanje i izražavanje osjećaja. Omogućava vam da shvatite sebe i svet koji doživljavate. Dublje razumevanje kako mislite i osećate pruža vam jaču vezu sa sobom. To je ta veza koja vam često omogućava da prevaziđete negativne emocije (kao što je krivica i sramota) i umesto toga pristupite pozitivnim (kao što su optimizam ili empatija), što predstavlja negujući osećaj povezanosti sa drugima pored sebe.

NAPIŠI SEBE

Ljudi koji pišu o sebI su mnogo srećniji, manje anksiozni, manje depresivni i fizički su zdraviji.

Veze sa drugima su ključ

Zanimljivo je da se osećaj povezanosti s drugima koji se stvara kroz pisanje može dogoditi čak i kada ljudi nisu direktno angažovani jedni sa drugima. Zamislite da ste na filmu ili koncertu i doživljavate nešto dramatično ili uzbudljivo. Samo znajući da svi ostali u pozorištu dele to iskustvo, možemo se osećati povezani sa njima, čak i ako nikada ne pričamo o tome. Terapijsko pisanje može imati isti efekat povezivanja, kao kada pišete o stvarima koje prepoznajete, čak i ako se ta iskustva razlikuju od isksutva drugih ljudi. A ako delite svoje pisanje, možete još više poboljšati svoju vezu sa nekim drugim. Ta korist je energizacija, poboljšanje života, pa čak i spašavanje života u svetu gde je usamljenost – i loše zdravlje koje može nastati usled toga- postala epidemija.

Možda je vreme da se više pažnje posveti terapijskom pisanju kao važnom načinu da se poveća osećaj povezanosti sa drugima i prevaziđe usamljenost. Društvena povezanost je od ključnog značaja za ljudski razvoj, zdravlje i opstanak, ali sadašnja istraživanja pokazuju da se društvene veze uglavnom ignorišu kao determinanta zdravlja. Mi ignorišemo taj odnos na sopstvenu štetu. Brojna medicinska istraživanja pokazuju da nedostatak društvenih veza može imati dubok uticaj na rizik od smrtnosti, a povezan je sa rizikom od 30% za ranu smrt. Socijalna izolacija i usamljenost mogu imati dodatne dugoročne efekte na vaše zdravlje, uključujući oštećenje imunološke funkcije i povećanu upalu, artritis, dijabetes tipa 2, rak i srčane bolesti.

Kako se pisanjem boriti sa usamljenošću

Uzimanje olovke u ruke može biti moćna intervencija protiv usamljenosti. Čvrsto verujem u pisanje kao sjajnu terapiju za ljude koji se osećaju usamljeno, jer pruža mogućnost da otkriju, definišu, oblikuju i razmenjuju svoje lične priče. Terapijsko pisanje, pogotovo kada se deli (društvene mreže, blog ili knjiga), pomaže u podsticanju društvenih veza. Može smanjiti teret usamljenosti među mnogim grupama koje su najviše ugrožene, uključujući starije osobe, staratelje, osobe sa težim bolestima, osobe sa invaliditetom, veterane, mlade, odrasle, i mnoge druge.

Pisanje nam pomaže da odjednom delujemo u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kada stavite olovku na papir radite u sadašnjem trenutku, čak i dok vaš mozak aktivno shvata skrivenu prošlost, birajući i oblikujući reči i linije. Ali mozak takođe funkcioniše u budućnosti, jer slika osobu koja čita same reči koje aktivno pišete. Kada se izražavaju u pisanom obliku, ljudi zapravo stvaraju artefakt – simbol nekih njihovih misli i osećaja. Ljudi često mogu da napišu ono što im je teško da izgovore, i tako istražuju dublje istine. Ovaj proces izražavanja kroz pisanu reč može izgraditi poverenje i povezanost s drugima na način koji ne ugrožava, stvarajući put ka svesnijem i povezanom životu.

Kada ljudi pričaju svoje lične priče kroz pisanje, bilo u pismima prijateljima ili porodici, ili samoza za sebe, ili u online postovima na blogu, ili u konvencionalno objavljenim radovima, oni često otkrivaju način organizovanja i razumevanja sopstvenih misli i iskustava. Pisanje pomaže u demistifikaciji nepoznatog i smanjuje strahove, posebno kada delimo te pisane brige s drugima.

Pišite za svoje zdravlje

Kao pisac, lično sam iskusio prednosti terapijskog pisanja. Veštine koje izoštrava; iskustvo razmene ideja, osećanja i percepcija na stranici; osećaji intelektualnog podsticaja i emocionalnog olakšanja – sve je to poboljšanje života. Voleo bih da više ljudi otkrije da terapijsko pisanje može da doprinese dobrobiti, kao što i vežbanje i zdrava ishrana.

Proučavao sam brojna istraživanja koja se rade u oblasti lečenja i umetnosti. Nakon pregleda više od 100 studija, zaključio smo da terapijsko pisanja definitivno poboljšava zdravlje smanjenjem depresije i stresa, uz istovremeno jačanje zdravih emocija. Zato uzmite olovku i počnite da pišete.

Za um i telo, pisanje je snažan recept za dobro zdravlje.

Pisanje i mentalno zdravlje

Ernest Hemingvej je jednom rekao da pisci treba da “pišu čvrsto i jasno o onome što boli”. Iako Hemingvej to u to vreme možda nije znao, istraživanja su sada pokazala da pisanje o tome „šta boli“ može pomoći u poboljšanju našeg mentalnog zdravlja.

Postoji više od 200 studija koje pokazuju pozitivan efekat pisanja na mentalno zdravlje. Ali dok su psihološke prednosti za mnoge ljude konzistentne, istraživači se ne slažu u potpunosti oko toga zašto i kako pisanje pomaže.

Jedna teorija sugeriše da zatvaranje emocija može dovesti do psihičkog stresa. Razumljivo je, dakle, da pisanje može poboljšati mentalno zdravlje jer nudi bezbedan, poverljiv i besplatan način da se otkriju emocije koje su prethodno bile zatvorene.

Međutim, nedavne studije su počele da pokazuju kako povećanje samosvesti, a ne samo otkrivanje emocija, može biti ključ za ova poboljšanja mentalnog zdravlja.

U suštini, samosvest je u mogućnosti da svoju pažnju usmerite ka sebi. Skretanjem pažnje prema unutra, možemo postati svesniji svojih osobina, ponašanja, osećanja, verovanja, vrednosti i motivacije.

Istraživanja sugerišu da povećanje samosvesti može biti korisno na različite načine. To može povećati naše samopouzdanje i podstaći nas da više prihvatamo druge. Može dovesti do većeg zadovoljstva poslom i podstaći nas da postanemo efikasniji. Takođe nam može pomoći da ostvarimo više samokontrole i donesemo bolje odluke u skladu sa našim dugoročnim ciljevima.

Samosvest, uz praksu, svi možemo da se poboljšamo. Pisanje bi moglo biti posebno korisno za povećanje samosvesti jer se može praktikovati svakodnevno. Ponovno čitanje našeg pisanja takođe nam može dati dublji uvid u naše misli, osećanja, ponašanje i uverenja.

NAPIŠI SEBE

Ljudi koji pišu o sebI su mnogo srećniji, manje anksiozni, manje depresivni i fizički su zdraviji.

Evo tri vrste pisanja koje mogu poboljšati vašu samosvest i, zauzvrat, vaše mentalno zdravlje:

TERAPIJSKO PISANJE

Ekspresivno pisanje se često koristi u terapijskim okruženjima gde se od ljudi traži da pišu o svojim mislima i osećanjima vezanim za stresni životni događaj. Ova vrsta pisanja ima za cilj da pomogne emocionalno da obradi nešto teško.

Reflektivno pisanje

Reflektivno pisanje se redovno koristi u profesionalnim okruženjima, često kao način da se pomogne medicinskim sestrama, lekarima, nastavnicima, psiholozima i socijalnim radnicima da postanu efikasniji u svom poslu. Reflektivno pisanje ima za cilj da ljudima pruži način da eksplicitno procene svoja uverenja i postupke radi učenja i razvoja.

Reflektivno pisanje zahteva od osobe da sebi postavlja pitanja i da stalno bude otvorena, radoznala i analitična. Može povećati samosvest pomažući ljudima da uče iz svojih iskustava i interakcija. Ovo može poboljšati profesionalne i lične odnose, kao i radni učinak, koji su ključni pokazatelji dobrog mentalnog zdravlja.

Kreativno pisanje

Pesme, kratke priče, novele i romani se smatraju oblicima kreativnog pisanja. Obično, kreativno pisanje koristi maštu, kao i memoriju ili umesto nje, i koristi književna sredstva kao što su slike i metafore da prenesu značenje.

Kreativno pisanje nudi jedinstven način za istraživanje misli, osećanja, ideja i verovanja. Na primer, možete napisati naučnofantastični roman koji predstavlja vašu zabrinutost zbog klimatskih promena ili dečiju priču koja govori o vašim uverenjima o prijateljstvu. Možete čak napisati pesmu iz perspektive sove kao način da predstavite svoju nesanicu.

Kreativno pisanje o izazovnim iskustvima, kao što je tuga, takođe može ponuditi način da se saopšti drugima nešto za šta smatrate da je previše komplikovano ili teško da se direktno kaže.

Kreativno pisanje podstiče ljude da biraju svoje reči, metafore i slike na način koji zaista obuhvata ono što pokušavaju da prenesu. Ovo kreativno donošenje odluka može dovesti do povećane samosvesti i samopoštovanja, kao i poboljšanja mentalnog zdravlja.

Pisanje za samosvest

Samosvest je ključna komponenta za dobro mentalno zdravlje, a pisanje je odlično mesto za početak.

Zašto ne odvojite malo vremena da zapišete svoja osećanja o posebno stresnom događaju koji se dogodio tokom pandemije? Ili razmislite o teškoj situaciji na poslu iz prošle godine i razmislite šta ste naučili iz nje?

Ako više volite da radite nešto kreativnije, pokušajte da odgovorite na ovaj upit pisanjem pesme ili priče:

Razmislite o načinima na koje vaš dom otkriva trenutak u kojem se trenutno nalazimo. Da li je vaša ostava puna brašna? Da li imate nove predmete ili kućne ljubimce u svom domu da biste sprečili usamljenost ili dosadu? Šta možete da vidite sa svog prozora što otkriva nešto o ovom istorijskom trenutku?

Svaki od ovih saveta za pisanje će vam dati priliku da razmislite o prošloj godini, postavite sebi važna pitanja i napravite kreativne izbore. Ako provedete samo 15 minuta radeći ovo, može vam dati priliku da postanete samosvesniji – što bi moglo dovesti do poboljšanja vašeg mentalnog zdravlja.

Prati moj sajt

Pisanje i traganje za smislom

PONEKADA se čini da život jednostavno nema smisla. Loše stvari se dešavaju dobrim ljudima, a dobre stvari se dešavaju ljudima koji izgleda da ih ne zaslužuju. Svi naši fokusirani i neprekidni napori na jednoj stvari mogu propasti, ali nešto za šta smo jedva radili izgleda kao da magično pada s neba pravo u naše krilo. Nemoćno stojimo po strani dok nam deca pate od reči i ruku nasilnika u školi, naši najmiliji obolevaju od raka ili nam nestaju poslovi. I pitamo se zašto?

Verujem da svi životni događaji imaju značenje, čak i kada izgledaju nasumično i besmisleno, i da nam kreativni činovi, poput pisanja terapuetskog dnevnika ili odabranih terapijskih vežbi mogu pomoći da otkrijemo ličnu vrednost svakog iskustva. Kažem „lična vrednost“ jer svako od nas ima nešto drugačije da nauči ili oduzme iz svega što nam se dešava u životu.

Veoma je teško shvatiti stvari dok smo usred posebno bolnog iskustva, a sve što možemo da uradimo je da pišemo o tome šta osećamo, mislimo i radimo. Ali – i to je ključno – ako smo kroz pisanje zabeležili svoje unutrašnje percepcije i iskrene istine dok smo se kretali kroz ove događaje, ne samo da ćemo izići netaknutiji i zdraviji, već ćemo posedovati kovčeg sa blagom punog vrednih uvida i darova da bismo se mogli okrenuti i ponuditi drugima.

U kasnim četrdesetim ivot mi se raspao na komadiće – razvod, a kasnije infarkt oka, preokrenuli su mi život naglavačke. Moja porodica se nikada nije u potpunosti oporavila i na kraju se raspala pod stresom. Tada nisam mogao da razumem šta mi se dešava, niti zašto se to dešava. Dok sam se borio da se oporavim, pao sam u mračnu depresiju (da li postoji neka druga vrsta?) koja je trajala dve godine. Tokom ovog perioda, nastavio sam da pišem. Možda ne tako redovno kao ranije, ali sam pisao o događajima kako su se desili, svojim osećanjima, strahovima, beležeći sve to što sam iskrenije mogao. Iako sam sebe smatrao nezrelim i idiotskim što provodim toliko vremena plačući i cvileći na stranicama svog dnevnika, nastavio sam da se okrećem tome kao načinu pronalaženja smisla.

Kasnije sam mogao da se vratim na ono što sam napisao i da vidim zajedničke niti protkane kroz obrasce svega što se dogodilo. Kroz pisanje, a kasnije i čitanje, osnažio sam se da razumem šta sam stekao kroz svoja iskustva: povećanu toleranciju i saosećanje prema drugima, otvoren um za tuđa mišljenja i stavove, i širu perspektivu života uopšte. Na kraju, izrastao sam u prošireni osećaj sopstvene duhovnosti i svrhe u životu.

Ono što je bila katastrofa postalo je značajan poklon. Sa ili bez pisanja, rastemo iz naših životnih iskustava. Pisanjem povećavamo našu sposobnost pristupa sopstvenoj unutrašnjoj mudrosti i snazi. Dajemo sebi dar razumevanja.

Zašto je važno da napišeš i pišeš sebe. Otvori svoja vrata dobrom životu i podeli to sa drugima. Smisao onda dolazi sam od sebe.

Prati moj sajt

Telefon života

Jednom sam otišao na književno veče u jednoj od najvećih mentalnih ustanova. Da se čita poezija. Sedeli smo zajedno mi kao normalni i oni koji to kao nisu. Stanari tužne kuće. Bio je čak i jedan poznati pesnik. Kao gost. Svi su u njega gledali, dok se on onako dobrostivo smeškao. Trebalo je da čitaju pesnici i ovi drugi pesnici (stanari kuće) svoju poeziju. Nisam znao šta da očekujem. A onda sam doživeo prosvetjenje koje neću zaboraviti dok sam živ. I koje je tek sad vidim toliko uticalo na moj život. I pisanje.

Posle onog čuvenog velikog pesnika, i još nekoliko manjih, na scenu je izašla Ona. Na obrazima je imala jarko crvenilo. Na kapcima tešku zelenu šminku. I lepo se obukla na šljokice. Bila je uzbuđena. Svi smo bili uzbuđeni. A onda je pročitala jednu svoju pesmu. Pa još jednu. I još jednu. U sali je nastao muk. Doktori su se nervozno meškoljili, kao da su očekivali da će nešto strašno da se desi. Ne znam šta su očekivali, valjda da ćemo svi postati ludi. A onda se salom prolomio aplauz. Topao od srca. Pesme su bile sjajne. Produkt jedne neverovatne realnosti. I pogleda na svet sasvim drugačijeg od ovih normalnih pesnika, koji su bili dosadni i bavili se rimom umesto pesmom.Njene su bile čiste, prave, direktno iz srca. Kapi ljubavi u obliku reči. Neverovatno. Postideo sam se što sam normalan. I shvatio razliku stvaranja. Tada. U toj tužnoj kući.

Sutradan sam ponovo došao ali ovaj put na odelenje. Čekao sam mog druga psihijatra da nešto popričamo. Njemu se tamo nešto odužilo tako da sam samo sedeo i gledao. Neverovatne životne drame, koje nijedan pisac ne može da osmisli. I tako sam sedeo i buljio u njih. Tamo je bio jedan telefon na pultu kod glavne sestre. Sedeo sam tamo iza stola i gledao. Mogli ste da napišete knjigu o dramama koje su se odigravale na tom telefonu. Dubine ljudske tragedije i visine komedije, sve se odigralo na telefonu.

Prvo je došao stariji čovek koji je imao Alchajmera. Verovatno da je mogao je dobro da funkcioniše u poznatoj kući. Ali dovedete ga na čudno mesto i katastrofa se zadesi. Gledao sam ga kako prilazi telefonu, skida slušalicu sa telefona, a zatim se zbunio i uspaničio. Nije mogao da smisli šta dalje. To je život umro ispred mene. Niko nije mogao ništa da uradi. Nije bilo nade. Za malo vremena više neće prepoznavati svoju decu. Pitanje je samo koliko dugo. Razmišljao sam o tome kako to mora biti, gledati kako voljena osoba postaje sve gore i gore. Demencija. O demenciji sam samo slušao i čitao knjige. Ali na odeljenju je to bila stvarna osoba, stvarni život, radosti, tuge, nade i ostvarenja. Svi umiru. Svi se pripremaju da budu zaboravljeni. Ne od drugih, već od samog sebe. Nadamo se da ćemo živeti u tuđim sećanjima. Nadam se tome. To je jedan od razloga zašto pišem. Zbog toga, delom imamo i decu. Zašto imamo nadgrobne spomenike. Istoriju. Paralelnu istoriju. Mrtve koji žive u našim srcima, umovima, u našem sećanju. Ne samo u knjigama, već u živoj sadašnjosti. Sa demencijom ni ne živiš u sopstvenom sećanju. Umreš pre nego što umreš. To je najstrašnija moguća anonimnost. Ni sami ne znate. Nema je više. Niko tamo ne zna. Video sam to ispred tog telefona.

Onda je na telefon došla sredovečna majka i domaćica, očigledno negde iz unutrašnjosti. Bila je depresivno hipohondrična. Kontrolisala je svoju porodicu kroz bolesnu ulogu. Svi i sve se vrtelo oko nje – bolovi, mučnina i glavobolja. Imala je čudan osećaj da se nešto živo kreće u njoj, oko grudi, poput vetra, hladnoće oko njenog srca, nečega što se kreće u njenim venama, velikog umora i jake glavobolje. „Takva glavobolja, doktore.“ Ne biste mogli da je mrzite. Ali sigurno je ne biste mogli ni da je volite. Za svaki problem, za svaku potrebu, fizički simptom. Nije mogla da radi ili kuva, sigurno ne može da vodi ljubav. Uvek previše umorna, nervozna i bolesna. A lekari su isprobali gomilu lekova. Ništa nije funkcionisalo. Bilo je nuspojava. Ili je zaboravila da uzeme tablete. Ili su ih izbacili. Sa njom nije bilo ništa loše, osim što s njom nije bilo sve u redu. Uglavnom, činilo se da je porodici bila potrebna pauza od nekoliko nedelja. Nisu znali šta da rade sa njom. Postali su opsednuti njenom dijagnozom i lekovima. Ništa se nije promenilo. Zatim je otišla kući. Gledao sam je kako razgovara telefonom, posežući za svojom odsutnom porodicom i priča im priču o fizičkoj bedi. Zamišljam tanki snop zloćudne energije koji putuje telefonskom linijom, u njen dom, kroz slušalicu, u mozak nekog od bližnjih, uspostavljajući parazitsku vezu. Možda je bila vanzemaljac. Mislim da su naučno-fantastični filmovi alegorija.

Zatim se telefona dočepala devojka u kasnim dvadesetim. Ona je bipolarna, kaže sestra dok nezainteresovano prelistava modni časopis. Fina, graciozna, plava, providna, videle su se vene na njenim koščatim rukama. Delovala je vrlo prefinjeno, vrlo otmeno. Gotovo aritoskratski. Onada je počela velika drama. Pozivi roditeljima. Momku sa kojim je u vezi. Ekstravagantne reakcije, vikanje, treskanje telefona. Ponovo poziv ovaj put molećiv, sa dosta jecaja i suza. Manipulacija za posetu ili obrok u Meku koji treba da bude donesen, ili za voljenu osobu koja će reći lekaru da je otpusti. Ponovo se veza prekida.

Čudna situacija. Osećam se kao u nekom teatru apsurda, u kome se ređaju beskrajni monolozi, jer su oni drugi negde tamo. Spaja ih samo ta sprava, samo taj telefon iz koga ne čujem one sa druge strane. Sa druge strane života, u ovom slučaju. Ostali ljudi bili su rekviziti lične melodrame, a ne prava ljudska bića. Telefon je bio još jedan pomoćnik. Kao i medicinske sestre. I doktor. Sve rekviziti u pozorištu apsurda. Nisam mogao da vidim obrazac. Puno pozorišta, ali nema zavere. Nema prave teme. Nema svrhe ili pravca.

Prilazili su i teži slučajevi psihoze i slično. Oni su posebna kaegorija. Teško psihotični ljudi ponekad bi stajali pred telefonom i samo zurili u njega. Imali su sumornu, maglovitu ideju o postojanju tamo nekog stvarnog sveta, nekoga koga bi možda mogli da pozovu. Ali nisu mogli da se povežu. Ne možeš da se povežeš telefonom ili u životu ni sa sobom, ni sa drugima, ni sa sopstvenim mislima. Shvatio sam zašto me podsećaju na mnoge sa one strane zidova. Osoba više nije tu. Oni šetaju, razgovaraju, jedu i uzimaju lekove. Naša kultura ih je puna. Prazninu možete videti na telefonima. Nema fokusa. Nema pravca. Nema motivacije. Nema ni patnje. Samo beskrajna mehanička funkcija, probijanje dana, obavljanje rutina ili haotični nedostatak rutine. Lekovi nisu značili ništa. Nije bilo nikoga da uzme lekove. Oni se nikada ne vrate. Ne kao pre. A ipak, tamo je još uvek bila osoba. Intenzivna, duboka, povučena patnja. Ne biste mogli doći do nje, dodirnuti je ili razgovarate s tim duhom, ali bio je tu negde. Čovek usamljen u gomili sličnih.

Onda je dođao jedan manični pacijent. Divlje euforičan, uzvišen, urnebesan, ekspanzivan. Zrači sjajnom energijom. Pun gestova, života i bujnosti. Oni mnogo vole telefon, kaže sestra. Maničari su bili izuzetni srećni što mogu da telefoniraju. Sa velikom radošću bi objasnili onome ko je slušao kako se sjajno osećaju. Nikad nije bilo bolje. Jednostavno su voleli da telefoniraju. Šta može biti bolje i jednoj mentalnoj ustanovi nego razgovarati telefonom! Kakav život! Kakav dan! Jedan manijačni pacijent objasnio je mom prijatelju doktoru da može da prolazi kroz zidove. Svoju energiju dobio je direktno iz gradske elektroenergetske mreže. Imao je četrdesetih godina i još je živeo sa majkom. Bila je krhka, ljubazna i draga. Znala je da je to manija. I pristao je da dođe u bolnicu iako nije bilo ničeg lošeg i osećao se dobro. On je znao. Ne mogu da kažem. Ali je znao.

Drugi bi samo stajali uz telefon, sa slušalicom u ruci i zurili u brojčanik. Lica mokrih od suza, izgubljeni i usamljeni, posežući za svetom koji se nije vraćao. Nisu napravili predstavu. Nisu bili na pozornici. Bili su samo mali i usamljeni i izgubljeni, tužni i beznadežni.

***

Izašao sam napolje u ono što zovemo normalan svet. Pravu realnost. Paralelni svet. Zapalio sam cigaretu i gledao kako šibica dogoreva do kraja. Oprljila mi prste. Nisam primetio. Upravo sam zavirio u dubinu svetova u beskrajnom svemiru ljudskih duša. Ko sam ja? Ko si ti?

Prati sajt