Šest minuta

Mislili smo na pivo dok smo sedeli i čekali da nas neko kupi. Dobro hlađeno. U krigli. To sam svaki dan gledao u izlogu kafića preko puta radnje. Ukočila mi se bulja od tvrde klupe, dok se ovaj do mene stalno češkao po gurtnama i spoljnom džepu (bez dugmića) i uzdisao ko da mu je poslednje.

Onaj desno od mene je sedeo i samo ćutao, ladan ko šrpicer. Stavili su ga da sedi malo nakrivo, tako da su mu se ručke umrsile i pokvarile izgled. S vremena na vreme ga munem u rebra da vidim jel još živ. Bilo je tu i nekih sa sisama, u roze boji i svetloplava i zelena, uglavnom šareno društvo. Slika svakodnevnice. Povremeno bi neko ušo, malo bi nas zagledo, probao pred ogledalom, uglavnom žene, i ponovo nas vratio na klupu. Mene je jedna debela jutros krvnički otresla, drndala mi rajsferšlus na glavi, jedva sam živ i nepocepan osto. Ko zna šta bi bilo da me nije spasla prodavačica, ona nova, što ima provincijski akcenat.

-Kolko si ti već ovde, pita onaj bez dugmića.

-Mesec dana, kažem. A ti?

-Tri meseca. I još me niko nije kupio.- Uzdahne, mislio sam da će da pusti suzu. – To je zato što ništa ne vredim, opet će on sumorno. Vidim, glas mu drhti. Bi mi na sekund žao, al ko ga jebe, mislim se, bolje ja prvi da odem nego on. Taj je zreo za reciklažu, ili da ode nekoj budali na sniženju, pa da ostatak života provede u ormaru, u naftalinu. hehe. naftalin je za budale.Prošlo je tako još par sati i dva kupca. Dva. Katastrofa.

– Imam loš predosećaj, odjedanput bupnu onaj levo, za kog sam mislio da će prvi da zvekne.

Vidim, stvarno mu nije dobro, sav se otromboljio, zgužvao, kao da će da se rašije svaki čas. Jedno dugme napred mu se otšilo i klatilo samo što ne otpadne. Neka čudna jeza mi prođe kroz postavu. Krajičkom oka pogledam ostale. Onaj desno se nešto udubio u misli, nervozno vrti bočni rajsferšlus. One tri kokoške na gornjoj polici neprestano nešto toroču i ogovaraju kožne čizme preko puta, koje očigledno iz nekog razloga ne podnose.

U tom trenutku začu se zvonce na ulaznim vratima i u radnju nahrupi debela nafrakana gromada. Gazdarica. I gospodar naše sudbine. Po zlom pogledu kojim nas je ošinula odmah sam znao da je levak bio u pravu. Na horizontu se spremala oluja. A ja ću postati njen deo.

Sa vrata je počela da se dere na osoblje, vrteći i šušteći računima, papirima, izveštajima i čime ne još. Prodavačice su je prestrašeno gledale i nešto tiho odgovarale, povremeno bacajući pogled u našem pravcu. Skazaljke na časovniku preko puta naše police pokazivale su da je ostalo još šest minuta do zatvaranja. ŠEST MINUTA. Odjedanput, debela nakaza dreknu nešto, baci papire na pod, i uputi se ka nama. Ka meni. Pravo u mene. Pretrnuo sam od straha. Kao u nekom usporenom filmu video sam da za njom ide i jedna od prodavačica šireći ogromnu crnu kesu. Od straha mi se otvori zadnji rasjferšlus i podigoše ručke na glavi. CRNA KESA. To je značilo samo jedno. Reciklaža. Otpad. Sigurna smrt. Pitanje je samo bilo da li svi ili neko.

U sekundi sam odlučio da ja NE BUDEM TAJ NEKO. Obuze me neka čudna snaga, energija je šištala kroz moju postavu, nabrekoše kožni delovi i bočna ojačanja. Bez borbe se neću predati. Jebeš život ako budem pizda. Debela je prvo zgrabila onog desno, kome dugme otpade i on nestade u crnoj kesi. Veštim manevrom uspeo sam da kao slučajno skliznem s police i u dva strmoglava okreta završih na podu gde me dočeka debela nožurda i jednim preciznim udarcem štikle odbaci preko puta pravo iza police sa čizmama. Oprezno sam provirio, doduše malo naopako, ali dovoljno da vidim strašan prizor: pokolj tašni je bio u punom jeku. Za onim bez dugmića ode i onaj levo, pa jedna poslovna akten tašna, dva ranca i torba za kozmetiku. Debela je mahnito grabila i trpala u kesu sve redom. Poslednje odoše one tri kokoške sa gornje police. Nakon toga zavladala je gromoglasna tišina. Čulo se samo kako su skazaljke na časovniku tiho kvrcnule, i pokazale da je osam časova.

Šest minuta je prošlo. Najgorih šest minuta u mom kožno postavljenom životu. Odahnuo sam tiho da me ne čuju. Skriven iza čizama uspeo sam da dočekam jutro. Tada, kao što to obično u životu biva, u radnju uđe jedna fiina mlada žena, koja me je odmah spazila onako zabačenog među čizmama. Kupila me odmah, bez razmišljanja. Bilo je to kao ljubav na prvi pogled. Čak su joj i dali popust samo da me se reše. Ionako me nikad nisu voleli, jer nisam teo da igram kako oni sviraju. Uvek sam mislio svojom glavom i imao veću rezoluciju nego oni ostali, prosek. Dobio sam i ja svoj dom.

***

Često dok pada kiša, sedim na prozoru i posmatram park preko puta stana u kome sada živim. Prema meni su dobri ,naročito moja nova gazdarica koja me obožava i svuda nosi sa sobom. I njene drugarice mi se uvek dive, iako nisam neka marka. Jedino me njena mačka ponekad gricne, onako u prolazu. Al, ne zameram. I to je sve život.

Ponekad, kada se setim mojih drugara iz one radnje, skupim ručke, zatvorim rajsferšlus i prođe me neka jeza. Šta je sudbina? Nekom majka, nekom maćeha. Opet, mislim se, karakter je ipak tvoja sudbina, reče neko pametan. Da se nisam borio i ja bih sada bio u onoj kesi. Uključi mozak, govorio je stari majstor onda kad nas je šio i pušio duvan u smrdljivoj fabrici. Jer to je ono što ti je dato, imao je običaj da kaže setno. A Bog, Priroda, Univerzum, su potpuno ravnodušni prema tebi. Jer, život je kratak, nemoj da zaboraviš.

Nisam zaboravio. Nikada.